Pet stoljeća povijesti

I

Kaštel na rubu Kerestinca

Dvorac Kerestinec smješten je u ravničarskom dijelu, na krajnjem rubu naselja Kerestinec, uz potoke Srebrnjak (ranije Bernica) i Korenjak. Kategorizira se kao renesansni nizinski kaštel, dominantno obrambenog karaktera. Na temelju katastarske karte iz 1862. godine te fotografija nastalih nakon potresa 1880. godine vidljivo je kako je kaštel izvorno imao oblik zatvorenog četverokuta s četiri ugaone kule. Sa sjeverne strane, preko jarka koji okružuje povišeni plato na kojem se nalazi dvorac, do glavnog ulaza vodio je most s lancima, a jarak se nekada punio vodom iz obližnjih potoka.

Suvremena konzervatorska i arheološka istraživanja utvrdila su da najstariji dijelovi dvorca potječu iz prve polovice 16. stoljeća te se vjerojatno radilo o kuriji. Kerestinečki posjed nalazio se na drevnom Okićkom vlastelinstvu, koje je 1493. godine prešlo u vlasništvo jedne od najmoćnijih hrvatskih plemićkih obitelji, Erdődy. Te ga je godine kupio zagrebački biskup i kasniji kardinal Toma Bakač, koji ga je ostavio u nasljedstvo svojem nećaku Petru I. Erdődyju i njegovim potomcima.

II

Sjedište obitelji Erdődy

Posjed Kerestinec prvi se put spominje 1555. godine, kada ga je hrvatski ban Petar II. Erdődy vjerojatno dao u zalog (ili poklonio) zagrebačkom kanoniku Jurju Herešincu, za usluge koje mu je učinio te za posuđenu svotu novca. Već 1560. godine Petar II. Erdődy otkupio je posjed s kurijom od biskupa Petra Herešinca (nećaka Jurja Herešinca), te se posjed vraća obitelji Erdődy, u čijem će vlasništvu ostati do 1852. godine. Kerestinec ubrzo postaje sjedište Okićkog vlastelinstva, koje članovi obitelji premještaju iz već zapuštenog i teško dostupnog grada Okića.

Odmah nakon vraćanja posjeda Petar II. Erdődy započinje izgradnju kaštela s obrambenim kulama. Nakon njegove smrti 1567. godine gradnju preuzima i dovršava njegov sin Petar III. Erdődy. Radovi su se protegli kroz nekoliko desetljeća, iako se u izvorima spominje da je kaštel izgrađen oko 1575. godine (Baltazar Adam Krčelić), dok Emilij Laszowski bilježi spominjanje „castelluma Kerestinecz” 1578. godine. Iz 1587. godine sačuvana je potvrda kojom Petar III. potvrđuje plemenitoj općini Cvetkovića da su dovezli 250 vozova kamena za daljnju izgradnju dvorca.

Petar III. Erdődy odredio je dvorac Kerestinec za svoje glavno sjedište, a uz svetonedeljsku župnu crkvu Presvetog Trojstva podigao je, kao obiteljski mauzolej, kapelu svetog Petra, u kojoj je sahranjen zajedno sa suprugom Suzanom. Od Petra III. potječe takozvana hrvatska grana obitelji Erdődy, čije je sjedište bilo upravo u Kerestincu.

III

Bune, Osmanlije i sabor

Na brzinu izgradnje utjecali su seljački nemiri oko 1573. godine i brojni turski napadi krajem 16. stoljeća. Početkom veljače 1573. u Kerestincu je zabilježena jedna od ključnih bitaka Seljačke bune, u kojoj se seljačkoj vojsci pod vodstvom Ivana Pasanca suprotstavila velikaška vojska koju je predvodio podban Gašpar Alapić. U srpnju 1592. Petar III. Erdődy sa svojih 40 konjanika uspješno je obranio kaštel od napada Osmanlija, a gospoštije Okić, odnosno Kerestinec, te Jastrebarsko i Samobor poharane su u jesen 1592. i u proljeće 1593. godine.

U vrijeme ratova za oslobođenje od Turaka, dok se Sabor teško mogao sastati, održavale su se sjednice Hrvatske kraljevinske konferencije, posebnog saborskog tijela i de facto Hrvatskog sabora. Jedna od tih sjednica održana je u dvorcu u Kerestincu 7. svibnja 1697. godine, pod predsjedanjem hrvatskog bana Adama II. Batthyányja.

IV

Barok i novi vlasnici

U 18. stoljeću, nestankom turske opasnosti, dvorac se barokizira i osuvremenjuje, pri čemu ostaje zatvoreni četverokut s kulama i glavnim ulazom izvan središnje osi sjevernog pročelja. U južnom krilu 1735. godine izgrađena je kapela posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Navještenja, koju je blagoslovio zagrebački biskup Juraj Branjug. Sjeverno od dvorca, istočno od jezera (ribnjaka), formiran je perivoj, a zapadno su izgrađene gospodarske zgrade.

Barokizaciju je poduzeo grof Ladislav Erdődy, pripadnik takozvane ugarske, odnosno jaskanske grane obitelji, potomaka bana Tome II. Erdődyja, na koje je vlasništvo prešlo nakon izumrća hrvatske grane 1706. godine. Obitelj Erdődy vlasnik je dvorca do 1852., kada zbog financijskih poteškoća sudskim putem prelazi u vlasništvo obitelji Pallavicini.

Nakon potresa 1880. godine, u kojem je dvorac jako oštećen, obitelj Pallavicini prodaje ga karlovačkoj obitelji Türk. Novi vlasnik, Franjo Aurel pl. Türk, poduzima velike zahvate: obnavlja sjeverno pročelje, uklanja južno krilo s dvije kule i kapelom te ruši drugi kat sjevernog i zapadnog krila.

V

Dvadeseto stoljeće

Za vrijeme Prvog svjetskog rata dvorac prelazi u vlasništvo obitelji Hafner, potom obitelji Vošnjak, a 1922. kupuje ga posljednji hrvatski ban iz austrougarskog razdoblja Antun pl. Mihalović, ujedno i posljednji privatni vlasnik dvorca.

Početkom Drugog svjetskog rata, od kraja travnja do sredine srpnja, dvorac je služio kao ustaški logor u kojem su bili internirani brojni intelektualci toga doba, poput Otokara Keršovanija, Ognjena Price i Augusta Cesarca. Nakon bijega zatvorenika u noći na 14. srpnja logor je zatvoren, a dvorac je služio kao časnička škola NDH. Nakon Drugog svjetskog rata bio je vojarna JNA.

Krajem studenog 1991. godine dvorac prelazi u ruke Hrvatske vojske, koja u njemu ostaje do 2010. godine, kada prelazi u vlasništvo Grada Svete Nedelje.